Ciklidi

Zoo Vili



Novosti
Vieja synspila dolazi iz Srednje Amerike. Živi na južnom djelu poluotoka Yucatan u Meksiku, sjevernom i središnjem području Belize, kao i u rijeci Usumacinta i njezinim pritocima u Meksiku i Gvatemali.
Opširnije...
Novosti
Astatotilapia latifasciata je znanstveno opisana 1929. godine od strane Regana kao Haplochromis latifasciatus. Kasnije je premještena u rod Astatotilapia.
Opširnije...
Novosti
Pogledajte postupak vađenja mladih izlegnutih ribica iz ženke Tropheus duboisi nakon 23 dana od dana oplodnje. Ribice su potpuno razvijene i spremne za samostalan život. Opširnije...


Evolucija

 

Evolucija

Sve je počelo prije otprilike 15 milijardi godina, kozmičkom eksplozijom nazvanom Veliki prasak kada su istodobno nastali prostor, vrijeme i materija. Rođen je svemir, no mi ćemo preskočiti više od 10 milijardi godina kada se u jednom malom kutku golemog svemira zgusnuo i počeo zagrijavati jedan od međuzvjezdanih oblaka uskovitlanog plina i prašine. Zbog silne topline i tlaka u njegovu središtu otpočele su nuklearne reakcije i naše je Sunce počelo sjati.
Mlado je Sunce počelo djelovati gravitacijskim privlačenjem preostalog dijela oblaka, povečavalo se sve snažnije privlačeći sve osim malobrojnih čestica i nekih plinova koji su bili predaleko i putovali su dovoljno brzo da ostanu izvan njegova dohvata. Te čestice i plinovi naposljetku srastaju u planete. Vjeruje se da je Sunčev sustav nastao na takav način prije oko 4,6 milijarda godina.

Cijeli je planet vjerovatno bio rastaljen zbog velike topline, koja se oslobađala tijekom nastajanja Zemlje. Gušće tvari ponirale su do središta dok su se lakše izdizale prema površini. Postupnim hlađenjem planeta, lakše su tvari na površini stvorile tanku koru. Rad vulkana nastavio se nesmanjenom snagom, a rastaljena lava izbijala je na površinu, oslobađajući vodenu paru i druge plinove. Veliku količinu vode na Zemlju su možda donijeli ledeni kometi.
Prije otprilike 4 milijarde godina atmosfera je pretežno sadržavala vodenu paru (uz metan i amonijak) koja se daljnjim hlađenjem Zemlje počela kondenzirati i padati u obliku kiše. Prema najstarijim do danas pronađenim sedimentnim stijenama može se zaključiti da su ta prva mora nastala prije 3,8 milijarda godina. Danas je vodom prekriveno malo više od 70% površine Zemlje.

Voda je bila kolijevka života tijekom najvećeg dijela njene 4,6 milijardi stare povijesti. Najraniji oblici života, jednostavna zbirka organskih spojeva, razvili su se i zadržali u vodi. U stijenama starim 3,6 milijarda godina pronađene su okamine prvih poznatih organizama sličnih današnjim plavozelenim algama ili cijanobakterijama. Tijekom 1,6 milijarda godina ovi su jednostanični oblici života vjerovatno bili jedina živa bića na planetu. Međutim, tijekom toga vremena dogodile su se značajne promjene.
U ovim se jednostaničnim organizmima, koji žive u vodi, odvijala fotosinteza, proizvodnja jednostavnih šećera u početku vjerovatno putem korištenja kemijske energije, a kasnije i Sunčeve energije. Ključni nusproizvod fotosinteze je kisik i atmosfera se postupno mijenjala povećanjem prisutnosti kisika. Štoviše, stvoren je i sloj ozona, koji je štitio novi život od djelovanja ultraljubičastih zraka. Sve je bilo spremno za složenije oblike života. Prve poznate višestanične životinje razvile su se prije oko 600 milijuna godina.
Od tih prvih početaka život na Zemlji se tisučljećima razvijao i postajao sve raznolikiji. Ribe, crvi, vodozemci, gmazovi, ptice, sisavci i sve biljne vrste na kopnu i pod vodom započele su svoj razvojni put u vodi. Samo zahvaljujuči vodi i njezinim osobitim svojstvima, moguć je upravo ovakav život na Zemlji.

Na našem planetu odvija se stalno kruženje vode. Taj proces prelaska vode iz tekućeg stanja u plinovito u atmosferi te u suprotnom smjeru ponovo u tekućinu zove se hidrološki ciklus i bitan je za život na kopnu. Bez njega bi vladala pustoš. Vodu čine jedinstvenom njezina posebna svojstva kao i način na koji se mijenja zagrijavanjem i hlađenjem. Večina se tvari širi pri zagrijavanju i steže pri hlađenju, dok se voda ponaša drugačije. Smrzavanjem voda povečava obujam za oko 9%, postaje lakša i zato led pliva na površini. Kada ne bi tako bilo, ne bismo prepoznali naš planet. Zamislite samo kakvi bi onda klimatski uvjeti bili. Osim toga, u vodi se otapa više tvari nego u ijednom drugom otapalu. Zbog velike djelotvornosti kao otapala, voda je temelj sveukupnog života. Kemijski spojevi i procesi koji omogučuju život nalaze se i zbivaju u vodi. Stoga nije čudno da tijela većine živih organizama sadrži oko 65% vode, a većina stanovnika koji žive u vodi građena je 80% od vode, dok neke, primjerice meduze, i do 95%.

Vodikova vezaMolekula vode sastoji se od jednog atoma kisika i dva atoma vodika. Međutim, povezanost između tri atoma nije simetrična i upravo to je ono što molekulu vode čini tako osobitom. Dva su vodikova atoma međusobno tako raspoređena da zatvaraj kut od 105°, a nisu smještena svaki s jedne strane kisika pod kutem od 180°. Zbog takvog rasporeda atoma, krajevi s vodikom imaju nešto slabiji pozitivni naboj, a na kraju s atomom kisika slabiji negativni naboj. Molekule vode se drže na okupu zbog privlačenja suprotnih naboja. Negativno nabijen kraj s kisikom privlači pozitivni kraj s vodikom susjedne molekule. Slaba veza koja tako nastaje među molekulama zove se vodikova veza.
U smrznutoj vodi veze između molekula tvore šesterokutnu strukturu. Porastom temperature led se pretvara u vodu, molekule se slobodno gibaju stvarajući i prekidajući vodikove veze. Daljnjim porastom temperature molekule brže titraju, slabe vodikove veze, molekule postaju potpuno slobodne, a tekučina se pretvara u vodenu paru.

Kidanje Pangaeje
Stoljećima su ljudi mislili da je Zemlja konačno oblikovana , stabilna i nepromjenjiva. Već je 1596. godine nizozemski kartograf Abraham Ortelius razmišljao o tome da obale Afrike i Europe oblikom pristaju uz američke obale s druge strane Atlantika zato jer su nekad možda ti kontinenti bili spojeni. U Africi i obje Amerike pronađene su slične naslage ugljena i druga geološka obilježja, kao i okamine izumrlih gmazova duž zapadne obale južne Afrike i istočne obale južne Amerike.
Njemački znanstvenik Alfred Wegener usporedio je 1912. godine sve te dokaze i iznio zamisao o pomicanju kontinenata. Prema Wegeneru, jedinstven superkontinent nazvan Pangaea razlomio se u dijelove koji su se udaljavali dok nisu zauzeli svoje današnje položaje. Ta je zamisao dočekana suzdržano budući da nije bio poznat proces kojim bi se moglo protumačiti pomicanje kontinenata. Problem je riješen tek krajem 1960-tih godina i otada je ta pretpostavka potpuno prihvaćena. Naime, sa napredovanjem istraživanja morskog dna otkriveni su divovski planinski lanci, osamljeni podmorski brežuljci i duboki jarci. Kad su geolozi počeli istraživati dio lanca koji se proteže Atlantikom (srednjeatlanski hrbat), pronašli su dokaze za širenje oceanskog dna, što potkrijepljuje Wegenerovu zamisao o razmicanju kontinenata i teorija je usvojena. Danas se geolozi slažu oko podjele Zemljine kore na 13 glavnih i određeni broj manjih tektonskih ploča, a sve plivaju na djelomice rastaljenom sloju plašta ispod sebe.

Zemlja prije 250 milijuna godina Zemlja prije 130 milijuna godina

Prije 250 milijuna godina

Prije 130 milijuna godina
Zemlja prije 80 milijuna godina Zemlja danas

Prije 80 milijuna godina

Danas

Stotinama i milijunima godina kontinenti su uokolo plutali, sudarali se stvarajući jedinstveni kontinentalni blok koji bi se zatim ponovo kidao. Posljednji kontinentalni blok bio je onaj kojeg je Wegener nazvao Pangaea. Pangaea je bila okružena jednim jedinim golemim oceanom, prethodnikom Tihog oceana, kojeg je Wegener nazvao Panthalassa. Osim njega, bio je tu i jedan plitki tropski ocean kojega je nazvao Tetis more. Pangaea se počela kidati prije oko 200 milijuna godina. Sjeverna Amerika se počela razdvajati od združenih kontinenata Južne Amerike i Afrike, stvarajući pukotinu iz koje će nastati sjeverni dio Atlanskog oceana. Crta razdvajanja označila je početak stvaranja srednjeatlantskog hrpta. Širenjem pukotine nastala su dva divovska kontinenta, Laurazija na sjeveru, koja se sastojala od Sjeverne Amerike i Eurazije, te Gondwanaland na jugu, koji je obuhvaćao Južnu Ameriku, Afriku, Indiju, Australiju i Antarktik.
Zatim je prije otprilike 170 milijuna godina počeo pucati Gondwanaland. Južna Amerika i Afrika pomicale su se prema sjeveroistoku, a Indija se počela samostalno gibati prema sjeveru. Nakon 35 milijuna godina razdvojile su se Južna Amerika i Afrika, a između njih se stvorio južni dio Atlantskog oceana. Srednjeoceanski hrptovi u sjevernom i južnom dijelu Atlantika stopili su se u jedan drugi, neprekinuti hrbat. Širenjem Atlantika smanjivali su se ostaci Panthalasse i tako je nastao Tihi ocean, koji se još i danas smanjuje. Tetis more postupno se zatvaralo kretanjm Afrike i južne Europe prema sjeveru. Indija je, naposljetku, dotaknula Aziju i nastao je himalajski masiv. Hrbat srednjeindijskog oceana protegnuo se prema jugu i razdvojio Australiju i Antarktik, a taj proces odvija se još danas, potiskujući Australiju prema sjeveru.