Ciklidi

Zoo Vili



Novosti
Vieja synspila dolazi iz Srednje Amerike. Živi na južnom djelu poluotoka Yucatan u Meksiku, sjevernom i središnjem području Belize, kao i u rijeci Usumacinta i njezinim pritocima u Meksiku i Gvatemali.
Opširnije...
Novosti
Astatotilapia latifasciata je znanstveno opisana 1929. godine od strane Regana kao Haplochromis latifasciatus. Kasnije je premještena u rod Astatotilapia.
Opširnije...
Novosti
Pogledajte postupak vađenja mladih izlegnutih ribica iz ženke Tropheus duboisi nakon 23 dana od dana oplodnje. Ribice su potpuno razvijene i spremne za samostalan život. Opširnije...


Xenotilapia

Xenotilapia sp. "kilesa"Razred: Actinopterygii
Red: Perciformes
Porodica: Cichlidae
Porodica: Cichlidae
Rod: Xenotilapia (Boulenger, 1899)

 

Ime Xenotilapia je izvedenica iz grčke riječi xenos – čudan i domorodačke riječi tilapia – riba. Rod Xenotilapia kao i mnogi drugi rodovi ciklida doživio je mnogobrojne revizije. Redala su se različite imena, a godine 1986. Max Poll je kao zasebne odredio rodove Xenotilapia, Enantiopus, Microdontochromis i Asprotilapia. Svi su se oni nalazili u plemenu Ectodini. 2003. godine Tetsumi Takahashi radi reviziju roda temeljenu na molekularnim analizama. On sve ove vrste spaja u rod Xenotilapia, koji se trenutno sastoji od 17 znanstveno opisanih vrsta.
To su:

  • Xenotilapia bathyphila (Poll, 1956.)
  • Xenotilapia boulengeri (Poll, 1942.)
  • Xenotilapia burtoni (Poll, 1951.)
  • Xenotilapia caudafasciata (Poll, 1951.)
  • Xenotilapia flavipinnis (Poll, 1985.)
  • Xenotilapia leptura (Boulenger, 1901.)
  • Xenotilapia longispinis (Poll, 1951.)
  • Xenotilapia melanogenys (Boulenger, 1898.)
  • Xenotilapia nasus (De Vos, Risch and Thys van den Audenaerde , 1995.)
  • Xenotilapia nigrolabiata (Poll, 1951.)
  • Xenotilapia ochrogenys (Boulenger, 1914.)
  • Xenotilapia ornatipinnis (Boulenger, 1901.)
  • Xenotilapia papilio (Büscher, 1990.)
  • Xenotilapia rotundventralis (Takahashi, Yanagisawa & Nakaya, 1997.)
  • Xenotilapia sima (Boulenger, 1899.)
  • Xenotilapia spilopterus (Poll & Stewart, 1975.)
  • Xenotilapia tenuidentata (Poll, 1951.)

Postoji još mnoštvo vrsta koje čekaju da budu znanstveno opisane.

Velika većina Xenotilapia živi na pijesku, te se hrane filtrirajući pijesak kroz škrge u potrazi za nečim jestivim. Nekoliko vrsta (Xenotilapia papilio, X. sp. "papilio katete", X. sp. "papilio sunflower") živi na kamenom području i hrane se sa kamenja pokrivenog sedimentom. Smatra se da neke vrste (Xenotilapia nigrolabiata, Xenotilapia burtoni, Xenotilapia longispinis, Xenotilapia caudafasciata) žive i na muljevitom dnu, premda to još nije i dokazano. Neke vrste formiraju velika jata, dok se druge zadržavaju u parovima.

Rod Xenotilapia može se ugrubo podijeliti u dvije skupine. To su materinsko usno leglo i usno leglo oba roditelja. I jedna i druga tehnika čuvanja mladih imaju svoje prednosti i mane. Kod materinskog usnog legla, najsnažniji mužjaci čuvaju teritorij u kojem se pare sa više ženki, prenoseći im svoje jake gene. Ova tehnika se smatra naprednijom. Kod usnog legla oba roditelja, mužjak i ženka mijenjaju uloge. Nakon što prođe polovica inkubacijskog perioda (9 – 13 dana), ženka prebacuje jajašca u usta mužjaka koji se nastavlja brinuti za njih do kraja inkubacije. Teritorij štite oba roditelja. To je moguće jedan od razloga zašto ženka prebacuje jajašca mužjaku, jer ona za vrijeme inkubacije ne jede, a troši više energije nego ženke u materinskom usnom leglu. S druge strane, potomke štite oba roditelja i pružaju im veću šansu za opstankom nego je to slučaj sa materinskim usnim leglom.

Ovo su prelijepi ciklidi koji ipak zahtijevaju više nego mnogi drugi ciklidi. Podložni su stresu i osjetljivi na kvalitetu vode. Kao sustanari mogu koegzistirati samo miroljubivi ciklidi, a ponekad ih je najbolje imati kao jedine ribe u akvariju. Ukoliko ih se drži u zajedničkom akvariju, tada taj akvarij treba urediti prema njihovim potrebama. Ove ribe ne mogu se držati kao dodatak drugim ribama, njima se mora posvetit puna pažnja i osigurati im adekvatne uvjete. Spadaju u mikropredatore, a u akvariju će prihvatiti gotovo svu ponuđenu hranu. Potrebno ih je hraniti smrznutom hranom: cyclopsi, larve crnih komaraca, artemija... kao i kvalitetnom umjetnom hranom. Većina Xenotilapia loše reagira na iznenadne pokrete ili naglo paljenje svijetla, vrlo lagano se mogu ozlijediti, pokušati iskočiti iz akvarija ili nekontrolirano juriti po njemu. Zbog toga ih treba staviti na mirnije mjesto, a svijetlo po mogućnosti paliti postupno. Kao podloga stavlja se fini pijesak, i nekoliko kamena koji neće oduzeti puno prostora za plivanje i izradu gnijezda. Kamenje ne bi smjelo biti oštrih rubova, kako se prilikom iznenadnih pokreta Xenotilapia, one ne bi ozlijedile. Filtracija treba biti na najboljem mogućem nivou, sa potpuno uspostavljenim dušikovim kružnim tokom, te treba redovno raditi izmjenu dijela akvarijske vode.

 

Xenotilapia spilopterus
Nastanjuju obalna područja duž Konga, Tanzanije i Zambije, na dubinama 15 – 40 metara, a javlja se više geografskih varijanti ove vrste. Žive iznad pijeska u prijelaznom staništu, provodeći dane filtrirajući pijesak u potrazi za hranom. Zadržavaju se uglavnom uz dno, ali povremeno idu i prema otvorenoj vodi u potrazi za planktonima. Ponekad žive u vrlo velikim jatima. U doba parenja, odvajaju se, formiraju parove i zauzimaju područje između kamenja koje zajednički brane, najčešće od pripadnika svoje vrste. Na tom području ne grade gnijezdo kao neki drugi pripadnici ovoga roda, štoviše, parenje se može odvijati na više različitih mjesta.

Xenotilapia spilopterus
Xenotilapia spilopterus - ribe u prirodnom staništu jezera Tanganyika.

Spadaju u Xenotilapie koje prakticiraju usno leglo oba roditelja. Ženka ispušta nekoliko jajašca, koja zatim mužjak oplodi. Taj postupak se ponavlja nekoliko puta, a ženka položi do 40 jajašaca. Prvih 9 - 12 dana jajašca čuva ženka, a teritorij štite oba roditelja. Nakon tog perioda, ona ispušta jajašca i preuzima ih mužjak koji ih nastavlja čuvati sljedećih 6 – 10 dana. Tada ih ispušta iz svojih ustiju, te se oba roditelja nastavljaju brinuti za svoj pomladak. Na prvi znak opasnosti, mužjak ih ponovo uzima u usta. Zamijećeno je da ukoliko se mlade ribice izgube, drugi roditelji se postave zaštitnički i brinu za njih. Par se brine za mlade ribice i čuva ih oko tri tjedna, nakon čega ih ostavlja da se same snalaze.

Većina varijanti Xenotilapia spilopterusa posjeduje bezbojnu leđnu peraju sa tankim crnim obrubom. Izgledom su slični Xenotilapia flavipinnis-u, s time što on posjeduje dužu analnu peraju, a leđna peraja ima žutu boju (koju imaju i varijante Mabilibili i Kasoja) bez ikakvog crnog obruba.Razlike između mužjaka i ženke su vrlo malene. Mužjak bi trebao imati nešto veću i šiljatiju analnu peraju. Krajnju veličinu od oko 10 cm. dosežu sa navršene dvije godine života. Ovo je vrlo miran i plahi ciklid. Poznati su po tome da iskaču iz akvarija, pa ga se mora dobro poklopiti. Najbolje će se osjećati ako je podloga pijesak. Potrebno im je dosta otvorenog prostora za plivanje, kao i kamene nakupine koje će označavati granice teritorija. Kamenje ne smije imati oštre rubove, jer se ovi ciklidi mogu lagano ozlijediti.

Preporuča ih se držati u malim jatima 6 - 8 jedinki. Do agresije dolazi samo među mužjacima, a ona je većinom samo ritualna. Ukoliko je u akvariju samo jedan par, može doći do međusobne svađe koja može rezultirati raskidom veze ili čak i pogubno za slabiju ribu. U akvariju se mogu držati samo sa mirnijim ciklidima Cyprichromis, Opthalmotilapia, Cyathopharynx, a u vrlo velikim akvarijima može ih se držati i sa vrstama: Altolamprologus, Julidochromis, Neolamprologus.

Xsenotilapia spilopterus Xsenotilapia spilopterus Xsenotilapia spilopterus

 

Xenotilapia papilio
Živi na vrlo ograničenom području u Demokratskoj republici Kongo. Postoje dvije geografske varijante: Kanoni i Tembwe II. Varijanta Kanoni posjeduje žutu leđnu peraju, dok je kod varijante Tembwe II leđna peraja prošarana sa bijelim i crnim točkicama.  U jezeru žive i vrlo bliski rođaci, to su dvije za sada još neopisane vrste: X. sp. “papilio sunflower” i X. sp. " papilio katete”. X. sp. " papilio katete” živi na području Kapampa u Kongu te prema jugu jezera do Katetea u Zambiji. Razlikuje se od Xenotilapie papilio po tome što im je trbušna peraja svijetlo – plava ili prozirna, dok je kod Xenotilapie papilio trbušna peraja žute boje.
X. sp. “papilio sunflower” je najrasprostranjenija. Nastanjuje jugoistočni dio jezera Tanganyika i to područje od Mpimbwea u Tanzaniji pa prema jugu skroz do Chituta u Zambiji. Glavna značajka koja ih razlikuje od Xenotilapie papilio je ta što X. sp. “papilio sunflower” ima potpuno žute trbušne peraje, dok Xenotilapia papilio ima trbušnu peraju žute boje ali prošaranu crnim točkicama. Žive u kamenom staništu i hrane se na sedimentom sloju koji prekriva kamenje. Ishranu sačinjavaju koprenjaci, larve insekta i alge. Premda ih se može naći i u plitkim vodama, najčešće se zadržavaju na dubinama 10 – 25 metara, a znaju biti i dublje na dubinama do 40 metara. Ne formiraju velika jata kao neke druge Xenotilapie, već se zadržavaju u parovima. Samo se mlade ribe mogu primijetiti u manjim grupama.

Spadaju u agresivnije i zahtjevnije Xenotilapie koje mogu držati samo iskusni akvaristi. Vrlo su teritorijalni pa akvarij treba biti što duži. Ne preporuča se držati samo jedan par jer su sve Xenotilapie poznate po tome da se parovi znaju posvađati i prekinuti vezu, što završava kobno za podčinjenu ribu. Idealno bi bilo uzeti grupu malenih X. papilio-a i pustiti ih da odrastu i sami formiraju parove. Akvarij treba urediti tako da se formira više međusobno odvojenih područja. Svako takvo područje naselit će jedan par.
Agresivni su i prema drugim vrstama Xenotilapia, posebno bliskim rođacima X. sp. “papilio sunflower” i X. sp. "papilio katete", pa ih nikako ne treba stavljati u isti akvarij. Cyprichromisi i Neolamprologusi predstavljaju pogodnog sustanara u akvariju. Prakticiraju usno leglo oba roditelja, a razmnožavaju se kao i Xenotilapia spilopterus. Spolni diformizam je gotovo neuočljiv. Mužjak naraste 7 – 8 cm., a ženka bi trebala biti malo manja i vitkija, sa slabo zaobljenim trbuhom. Primarna hrana im treba biti biljnoga porijekla, ali može ih se hraniti i sa artemijama, cyclopsima, larvama komaraca, daphiama... Izuzetno su osjetljivi na kvalitetu vode, te uz njihovu podložnost stresu i pojačanu agresiju, predstavljaju izazov za pravog ciklidofila.

Xenotilapia papilio Tembwe II Xenotilapia papilio Tembwe II Xenotilapia papilio Tembwe II
     
Xsenotilapia sp. "papilio sunflower" Xsenotilapia sp. "papilio sunflower"

 

Xenotilapia melanogenys
Ovaj ciklid se do nedavno vodio u rodu Enantiopus. Kao i mnogi drugi ciklidi, tijekom vremena je premještan iz jednog u drugi rod. Znanstveno je opisan 1898. godine od strane Boulengera kao Ectodus melanogenys. 1906. godine sam Boulenger ga premješta u rod Enantiopus. Ali u tom rodu ne ostaje dugo, pa ga godine 1951 prebacuju u rod Xenotilapia, pa kasnije opet u rod Enantiopus, da bi ga konačno 2003. godine Takahashi vratio u rod Xenotilapia. Mnogi ga još uvijek vode pod rodom Enantiopus. Bilo kako bilo, ovo je izniman ciklid jezera Tanganyika, bez obzira u kojem se rodu trenutno nalazio. Ime melanogenys je izvedenica grčke riječi melano (crn) i genos (podbradak), jer mužjacima u doba parenja podbradak pocrni.

Xenotilapia spilopterus
Xenotilapia melanogenys - ribe u prirodnom staništu jezera Tanganyika.

Živi duž obale Tanganyike, jedino ga nema na zapadnom dijelu jezera (između Kalemie i Kavalle u Kongu) gdje se nalazi njegov bliski rod, Xenotilapia (Enantiopus) sp. "kilesa". Ne postoje geografske varijante. Formiraju velika jata od nekoliko stotina riba, a zadržavaju se iznad pješčanog tla na dubinama 5 – 50 metara. U vrijeme parenja odlaze u pliće vode, dok se inače zadržavaju dublje. Kada se nađu u jatu, u njemu ostaju cijeli svoj život. Mužjaci i ženke su vrlo slični, narastu do 15 cm i sivkaste su boje – slične pijesku. Mužjak bi trebao biti nešto veći. U doba parenja, mužjaku se boja intenzivira i poprima zapanjujuću metalik boju sa plavim, žutim, crnim i srebrnim tonovima.
Prakticiraju materinsko usno leglo. Cijelo jato odlazi do područja budućeg parenja, koje se nalazi  iznad pijeska u plitkim vodama. Mužjak iskopa područje okruglog oblika dijametra oko 50 cm. U sredini područja kopa malenu jamu koja će služiti kao mjesto parenja. Kada je gnijezdo spremno, mužjak počinje sa zavođenjem ženke. Ženke prolaze pored gnijezda, a mužjaci pokušavaju potaknuti ženku da dođe baš u njihovo gnijezdo. Nakon što ženka odluči i uđe u područje gnijezda. mužjaku se sve peraje nakostriješe. On počinje kružiti oko nje (sa izbočenom usnom šupljinom oponašajući noseću ženku), a ona ga prati. Ženka polaže nekoliko jajašca koja zatim mužjak oplodi. Ženka ih sakuplja u svoja usta, a postupak se ponavlja nekoliko puta. Leglo može imati do 80 jajašaca, češće mnogo manje oko 20. Zanimljivo je da se mužjak može pariti sa više ženki, ali se i ženka može pariti sa različitim mužjacima i imati jajašca oplođena od više njih. Ženke koje u ustima nose jajašca formiraju veliko jato i zadržavaju se u pličini, blizu gnijezda mužjaka. Nakon otprilike 3 tjedna ženke istovremeno ispuštaju svoje mlade, jer im na taj način povećavaju šanse za njihovim opstankom. Nakon što ih ispuste, više se za njih ne brinu.

U akvariju im je potrebno osigurati što veće područje (minimalno 150 cm x 50 cm) kako bi mužjaci imali mjesta za gradnju gnijezda. Bolje ih je držati u jatima od 8 – 10 riba. U takvom jatu moguće je imati i više mužjaka. Kao podloga obavezno treba biti fin pijesak, kao i dovoljno mjesta za sakrivanje ženki. Kako se ovi ciklidi pare u plićaku gdje ima mnogo svijetla, i u akvariju će se osjećati bolje ako je on jače osvijetljen. Treba pripaziti da se svijetlo naglo ne pali i ne gasi jer su ovo vrlo plašljive ribe. Spadaju u svejede, ali im hrana treba biti pretežno mesna, pa se mogu hraniti artemijom, cyclopsima, mysis...
Moguće ih je držati sa drugim mirnijim Xenotilapiama, kao i vrstama: Cyathopharynx i Ophthalmotilapia, Cyprichromis, ali nikako ne sa agresivnijim vrstama. Mnogi ih drže kao jedine ribe u akvariju, jer tek onda nisu pod utjecajem stresa i mogu se prirodno ponašati.

Xenotilapia melanogenys Xenotilapia melanogenys Xenotilapia melanogenys

 

Xenotilapia sp. "kilesa"
Živi na zapadnom dijelu jezera (Kongo), od područja Kalemie pa do otoka Kavala. Još nije znanstveno opisan. Mnogi ga vode pod rodom Enantiopus, a moguće je da je i geografska varijanta Xenotilapia melanogenysa. Dane provode na pijesku ili odmah iznad njega. Hrane se tako da uvlače pijesak u usta, iz njega izvlače sve hranjivo, te izbacuju pijesak kroz usta i škrge. Xenotilapia sp. "kilesa" i Xenotilapia melanogenys su vrlo slični. Xenotilapia sp. "kilesa" naraste veći, ima kraću čeljust i njušku, te mužjak posjeduje žarku žutu bradu i usnice. Mužjaci narastu do 16 cm, dok su ženke manje i dosežu do 12 cm te ne posjeduju žutu obojanost, sivkasta je i lako se stapa sa okolinom. Mužjaku se boja intenzivira u vrijeme parenja.

Prakticiraju materinsko usno leglo. Način razmnožavanja im je vrlo zanimljiv. Mužjaci iskopaju udubljenje koje će kasnije služiti kao gnijezdo dijametra oko 15 cm. Oko ruba gnijezda poslaže više hrpica pijeska. Takva gnijezda jedno do drugoga rade i ostali mužjaci. Na scenu stupaju ženke koje mužjaci pokušavaju namamiti nakostriješenim perajama i škržnim poklopcima. Kada se ženka odluči za svog partnera ulazi u njegovo gnijezdo i parenje može početi. Ženka polaže nekoliko jajašca koja zatim mužjak oplodi. Ženka ih sakuplja u svoja usta, a postupak se ponavlja nekoliko puta. Leglo obično broji oko 30 jajašca. Ženke čuvaju jajašca oko tri tjedna, nakon čega ispuštaju ribice iz svojih ustiju. Do ispuštanja mladih potomaka dolazi istovremeno, tako da mlađ formira veliko jato i u njemu ostaje do spolnog sazrijevanja. Vijek razmnožavanja im je prilično kratak, oko 3 godine.

Akvarij mora biti dugačak i širok, kako bi ovi ciklidi imali mjesta da sagrade gnijezdo. Fini pijesak stavlja se na dno akvarija. Ukoliko se stavlja kamenje, neka bude zaobljeno, bez oštrih dijelova, jer su Xenotilapia sp. "kilesa"-e poznate po tome da se lagano preplaše i počnu nasumice juriti po akvariju. Uzgajivači navode kako ih iznenadno paljenje svijetla ili neki nagli pokret može toliko uplašiti, da počnu bezglavo panično plivati po akvariju što može završiti fatalno. Zato sa ovom vrstom treba biti krajnje oprezan, te ih imati ili same u akvariju ili sa mirnim vrstama (manji Cyprichromisi, Paracyprichromis, Altolamprologus...)

Xenotilapia sp. "kilesa" Xenotilapia sp. "kilesa" Xenotilapia sp. "kilesa"
     
Xenotilapia sp. "kilesa" Xenotilapia sp. "kilesa" Xenotilapia sp. "kilesa"