Ciklidi

Zoo Vili



Novosti
Vieja synspila dolazi iz Srednje Amerike. Živi na južnom djelu poluotoka Yucatan u Meksiku, sjevernom i središnjem području Belize, kao i u rijeci Usumacinta i njezinim pritocima u Meksiku i Gvatemali.
Opširnije...
Novosti
Astatotilapia latifasciata je znanstveno opisana 1929. godine od strane Regana kao Haplochromis latifasciatus. Kasnije je premještena u rod Astatotilapia.
Opširnije...
Novosti
Pogledajte postupak vađenja mladih izlegnutih ribica iz ženke Tropheus duboisi nakon 23 dana od dana oplodnje. Ribice su potpuno razvijene i spremne za samostalan život. Opširnije...


Paratilapia

Paratilapia

Razred: Actinopterygii
Red: Perciformes
Porodica: Cichlidae
Rod: Paratilapia
Vrsta: polleni

 

Ovi ciklidi žive na otoku Madagaskar, i kao svi ciklidi sa toga otoka životno su ugroženi. Madagaskar je u prošlosti bio dio superkontinenta Gondwana. Nakon što se prije nekih 165 milijuna godina odvojio od svojih susjeda, postao je otok na kome se odvijala izolirana evolucija mnogih vrsta. Tako su se razvili i ciklidi koji se u mnogome razlikuju od svojih bliskih rođaka u Africi. Neke vrste ciklida već su u prirodi izumrle. Mnogi ljudi dobre volje, uključeni su u projekte očuvanja ciklida, i sudjeluju u njihovom razmnožavanju u zatočeništvu. Na taj način, pomažu da ugrožene vrste opstanu, te da se jednoga dana vrate u svoju postojbinu.
Glavni uzroci nestajanja ciklida na Madagaskaru su krčenje šuma i erozija tla. Time nestaju kišne šume i ruši se kompletan eko sistem. Uvođenje neautohtonih vrsta u vode Madagaskara, dodatno otežava ionako tešku situaciju. Tragično je to što su uvedene ribe, također ciklidi, iz roda Tilapia. Tilapie brzo rastu i služe domaćem stanovništvu kao izvor hrane. Ciklidi sa Madagaskara su poznati po tome što rastu vrlo sporo, te se ne mogu takmičiti sa Tilapiama, gube primat i nestaju. Do sada je otkriveno preko 50 vrsta ciklida na Madagaskaru. Nitko ne zna koliko ih je već izumrlo prije nego što su otkriveni. Dva su zaljubljenika u ove ribe, Jean-Claude Nourissat i Patrick de Rham, zaslužna što su mnoge vrste ovih ugroženih ciklida prebačene u Sjevernu Ameriku i Europu i na taj način im je pružena šansa za opstankom.

Paratilapia polleni znanstveno je opisana od strane nizozemskog ihtiologa Pietera Bleekera 1868. godine. Kako ni kod mnogih drugih dostupnijih ciklida taksonomija nije završena, tako i kod ovih ciklida znanstvenici imaju još mnogo toga za istražiti. 1914. godine francuski ihtiolog Sauvage, znanstveno je opisao drugu vrstu roda Paratilapia – bleekeri. Do danas se lome koplja, da li je to uistinu druga vrsta, ili ipak spada u podvrstu polleni. Glavna razlika zbog koje je došlo do određivanja dviju vrsta je veličina točaka na tijelu. Tako se smatralo da ribe sa sitnim točkicama spadaju u vrstu polleni, dok ribe sa velikim točkama spadaju u vrstu bleekeri. Dolaskom riba u Europu i Sjevernu Ameriku, znanstvenici su ih konačno mogli malo bolje proučavati. Tako su Loiselle i Stiassny 1994. zaključili da se veličina i broj točkica uvelike razlikuju od ciklida do ciklida. Uwe Werner je uspješno razmnožio ove ciklide u zatočeništvu i uvidio da se u istom leglu javljaju ribe sa različitom veličinom točkica.
U prirodi ne nastanjuju geografski izolirana područja, već žive duž istočne obale otoka kao i na njegovom sjeveru. Sa sigurnošću nije niti utvrđeno da žive na istome području. Dok znanstvenici ne razriješe misteriju ostaje pitanje da li se radi o jednoj ili dvije vrsta Paratilapia. U posljednje vrijeme javljaju se mišljenja kako ciklidi sa velikim točkama trebaju nositi naziv Paratilapia polleni, dok ciklidi sa malim točkama spadaju u još neopisane vrste Paratilapia. Da bi konfuzija bila još veća, postoji izgleda još i treća znanstveno neopisana vrsta Paratilapia sa jugozapadnog dijela Madagaskara, kao i vrsta sa istočnog dijela otoka koja posjeduje malene točkice ali se razlikuje od polleni-a, i vjerojatno će ponijeti ime Paratilapia typus.

Paratilapia polleni Paratilapia polleni Paratilapia polleni

Ovdje ćemo se zadržati na opisu ciklida Paratilapia polleni tzv. small spot. Žive na sjeveroistočnom dijelu otoka Madagaskar, na nadmorskoj visini do 1500 metara. Prilično su izdržljive na promjene pH kao, saliniteta i temperature vode (zabilježeno je da mogu preživjeti ekstremne temp. Od 12°C pa sve do 40°C čime spadaju u izdržljivije ciklide). Pripadaju u najprimitivnije pripadnike porodice Cichlidae. Takav oblik tijela ne posjeduju drugi pripadnici ove porodice. Domaćem stanovništvu služe kao izvor prehrane. Zovu ih imenom Marakely – što znači crna riba. Mogu živjeti i razmnožavati se i u blago boćatoj vodi, što im daje prednost u odnosu na "uvezene" ribe i povećava šanse za opstankom.
Spadaju u svejede, ali su prvenstveno predatori. Crna boja im služi kao odlična kamulfacija. Love u jutarnje sate, prije nego što svane i neposredno prije nego padne noć. Šuljaju se pri dnu te ukoliko spaze ribu na površini koja im može stati u usta, munjevito zaplivaju prema površini te je naglim otvaranjem usta usišu. Pronađu li kakvog beskralješnjaka, neće propustiti priliku pogostiti se njime. Jedu još insekte i malene žabe. Mladim ribama, glavninu prehrane čini plankton i larve kukaca. Paratilapia polleni naraste do 30 cm. Mužjaci su puno veći, dok ženke dostižu tek do polovicu veličine odraslog mužjaka. Također, mužjaci imaju dužu i zašiljeniju leđnu, analnu i trbušnu peraju.

Paratilapia polleni Paratilapia polleni Paratilapia polleni

 

Držanje Paratilapia u akvariju nije toliko zahtjevno, ali samom svojom veličinom one traže veliki akvarij. Akvariji veći od 500 litara su nužni da bi se ovi ciklidi dobro osjećali. U akvarij je potrebno staviti velike kamene gromade i potopljena drveća, kako bi Paratilapie imale osigurane zaklone. Kopaju samo u vrijeme parenja, pa je u akvariju moguće imati i bilje. Ne podnose velike promjene vode ukoliko dođe do nagle promjene njenih parametara. Toleriraju ostale ribe, samo one moraju biti dovoljno velike kako ne bi postale plijen Paratilapia. Mužjaci se međusobno ne podnose, pa ukoliko akvarij stvarno nije vrlo velik, u njemu je moguće držati više ženki i samo jednoga mužjaka. Ponekad mužjak ne podnosi ni prisutvo više ženki. Zadržavaju se u srednjim ili gornjim dijelovima akvarija. Preferiraju slabije osvijetljene akvarije. Osjetljive su na napade parazita (Oödinium sp.) i Ichthyophthirius – bolest bijelih točkica. Uz liječenje lijekovima, ovim ciklidima se bez problema može dodati u akvarij morska sol. U zatočeništvu će prihvatiti skoro svu ponuđenu hranu. Vole zamrznutu hranu kao što su artemije, cyclops, mysis, krill…

Paratilapia polleni spadaju u monogamne ciklide i mrijeste se na podlozi. Zabilježeno je da su se ove ribe mrijestile u različitim uvjetima. Različiti pH: 9.0, 7.0, 8.2, kao i različite temperature 25, 27, 28.5°C izgleda da ne smetaju prilikom parenja. Prije parenja, par zauzima teritorij koji u promjeru može biti i do 1 metra. U podlozi iskapaju vrlo veliku rupu. Ženka u rupu liježe do 3600 malenih jajašaca (promjera oko 1 mm) koja mužjak oplodi. Ponekad ženka liježe jajašca na granu drva ili korijen biljke. Jajašca su na početku ružičaste boje, a kasnije tijekom sazrijevanja dobivaju smeđu boju. Svako jajašce posjeduje ljepljivu nit koja se zalijepi za nit drugog jajašca. Na taj način se stvara centralno uže po kojem je zalijepljeno više stotina jajašaca. Jajašca su međusobno povezana, ali nisu pričvršćena za podlogu, pa su mobilna. Ženka, koja se jedina brine za jajašca, može ih micati ustima ili mahanjem perajama. U većini slučajeva, ženka uzima jajašca u usta i grupira ih u velike grumene. Za to vrijeme mužjak rigorozno čuva okolni teritorij. Mlade ribice se liježu nakon 48 sati, a slobodno proplivaju nakon slijedećih tjedan dana, kada mogu normalno jesti uzgojene artemije. Mlade ribice rastu prilično brzo i podjednako.
Paratilape su poznate po tome da u zatočeništvu često pojedu vlastita jajašca. To zna biti vrlo frustrirajuće, pa mnogi uzgajivači odabiru jedinu preostalu metodu. Uzimaju jajašca i umjetno ih uzgajaju u ribljim inkubatorima (egg tumblers). Mlade ribice su u početku žućkaste boje, a kasnije posmeđe. Posjeduju karakterističnu crnu mrlju na leđnoj peraji – tzv. tilapia mrlja koja odaje da su oni ipak porijeklom iz Afrike, premda svojim izgledom više liče na kakvog srednjeameričkog ciklida.

Paratilapia polleni Paratilapia polleni Paratilapia polleni
     
Paratilapia polleni Paratilapia polleni Paratilapia polleni

 

Paratilapia polleni je predivan ciklid koji dolazi sa zaboravljenog otoka, Madagaskara. Premda zbog svoje veličine zahtjeva i više od prosječnog akvarija, u ostalim pogledima spada u manje zahtjevnog ciklida. Budući su zbog uništavanja njihovog prirodnog staništa životno ugroženi, potrebna je pomoć ljubitelja ciklida iz cijeloga svijeta, kako bi se ova vrsta kao i ostale vrste sa otoka Madagakara spasila od izumiranja.
Kako taksonomija ovih ciklida ni izdaleka nije gotova, za sada se strogo zabranjuje miješanje Paratilapia polleni-a (small spot) sa sličnom ili možda i istom vrstom (large spot). Moglo bi doći do hibridizacije, a samim time i uništenja ovog ugroženog ciklida. Čini se da su se ljudi konačno probudili i shvatili da ovim ciklidima treba naša pomoć. Za nadati se da će znanstvenici proučiti ponašanje Paratilape polleni i uspjeti zaustaviti njeno izumiranje u prirodi kao i izumiranje ostalih ciklida. Na ljudima je dobre volje, da se pobrinu da barem u zatočeništvu ove ribe prežive i dočekaju bolje dane za svoju vrstu.